Nevjerojatno je kako neke stvari bude drage uspomene kao na primjer satovi casio. Ako se sjetite svojih početaka škole i prvih obaveza, sat je definitivno bio jedan od stvari o kojima se doma za stolom promišljalo. Jest da smo išli samo u školu i eventualno na neki sport, no produženog boravka rijetko je bilo i dosta smo vremena bili sami kod kuće. Znati u koje vrijeme nazvati mamu ili nonu, kad je uredu izaći vani ili pozvoniti na vrata prijateljima, to je jednostavno bila stvar lijepog odgoja i kulture koja ide od doma.
Kako bih i ja bila na ponos svojim roditeljima i ja sam trebala znati koliko je sati i u koliko mi završava škola, kad je vrijeme za marendu, kad smijem gledati crtiće i kad je uredu pokucati susjedu na vrata i pozvati na igru. Tu su nam svima pomagali satovi casio.
I tako su mene moji roditelji odveli u Trst u kupnju mog prvog ručnog sata. Naravno, satovi casio su jedino dolazili u obzir. Tata je izabrao najljepšu urarnicu u centru grada, barem se meni tako činilo. Iz izloga su mamili sjajne urice svih veličina a ogromnim slovima u jednom kutku izloga pisalo je satovi casio. Kako su bili lijepi! Nije bilo samo metalnih, već i plastičnih u raznim bojama, a svi satovi casio. Neki su bili analogni satovi casio, a neki digitalni satovi casio.
Kako smo ušli unutra, meni je izgledalo kao da smo ušli u neki drugi svijet. Žučkasto-zlatno svijetlo obasjavalo je žuti mramorni pod išaran crtama bež boje, a drvena vitrina s čistim staklom sjala je kao da je samo zlato izloženo u njoj. Odjednom spazih na baršunastoj podlozi maslinaste boje jedan sat koji kao da mi se smješkao. Velikim slovima stajalo je satovi casio.
To će biti moj sat rekoh sama sebi. I tako sam ja izašla iz urarske radnje s najljepšim satom za mene. Plavi predivni sat s malim brojkama postao je novi modni detalj na mojoj ruci. U školi su me svi ispitivali o njemu, a ja sam bila tako ponosna na sebe jer najbolji su satovi Casio.…